...samo siječanje me vrati među žive...
...................................................................................
Dugim koracima probijali su se kroz noć gledajući svjetla automobila kako im dolaze u susret. Držali su se za ruke, prividno s istim onim osjećajima koji su nekad grijali njihova tijela. Povremeno bi je zagrlio svojim hladnim rukama, ometajući njen psihički mir postignut alkoholom koji je popila. Zvukovima koraka se pridružila kiša koja je polako klizila kišobranom. Bili su posve sami u noći. Koračali su ravnom, nepoznatom cestom, nekad se osvrćući da vide koliko daleko su otišli. Njegove riječi nisu dopirale u njenu utrnulost. Nije marila što govori, samo se igrala riječima. Slušala je zvuk svog glasa koji je rezao mrak. Često se smijala, zabranjujuči ijednom siječanju da dođe na površinu. Zastali su na nekom pješčanom puteljku, daleko od svega. Iz daljine se još uvijek čuo šum ne prepoznatljivih glasova. Dopirala je glazba. Usne su mu se razvlačile u osmijeh, pjevušio je pjesmu zajedno sa njima. Njegove oči su svjetlucale obasjane mjesečinom. Kao da su željele pokazati tami da je jači od nje, da mu ne može sakriti izlaz. Ona je samo odgovarala na pokrete svoga tijela. Brzo je ubijala svaku sliku prošlosti koja bi pronašla put do njezinih misli. Nije željela misliti, nije željela osječati ništa. Gubila je kontrolu nad svojim jadnim, uništenim tijelom. Pomno skriveni ožiljci pod tamnom odječom otkrivali su se u mraku. Ponovno skriveni od pogleda. Žaljenje nije bio osječaj koji ju je noćas krasio. Zagrlili su se, a glazba je svirala sve glasnije. Potisnula je sve, duboko, nije si dopuštala da se pojavi tuga. Otvorila je žuti kišobran. Kiša je kucala na njemu, nitko joj se nije odazvao. Riječi su se protezale mrakom, besmisleno, nevažno. Sjetiti će ih se jednom, nasmijati će im se kroz suze. Spustili su kišobran niže, skrivajuči se od svjetlosti i pogleda na koje su nailazili. Ruke stisnute zajedno, polako su se razdvojile. Krenula je dalje, sama. Nije znala, nije ni mogla znati. Prekoračila je ogradu i ne osvrćući se nestala u tami

Bezbrižno je noću šetao ulicom. Zgrade su ga okruživale i skrivale od nepoželjnih pogleda. Otkrivao se tek onda kad je to želio, ali većinom je hodao u zagrljaju mraka. Dugi bijeli kaput zašuštao bi svaki puta kad bi iznenadno skočio u mračan kut bježeći od običnih prolaznika. Znao je prepoznati ljude koji bi otkrili njegovu dugo usavršavanu masku. Vješto je izbjegavao te neželjene susrete koji su ga plašili, ali ipak nije mogao previdjeti svaki. Samo jedan slučajni pogled na njegov kaput odavao je njegovu prijašnju žrtvu. Nečija krv je narušavala njegov besprijekorni izgled koji je održavao pod svaku cijenu. Privukao ga je sjaj tih očiju, uplašio se vidjevši u njima snagu. Osjećao je njihov otpor naprema njemu, gađenje prema krvi koju još nije stigao ni obrisati sa ruku i odječe. Morao je pobjeći, nije mogao podnijeti odbacivanje, mržnju koja ga je slijedila. Ušao je u potpuno mračnu prostoriju. Na ulazu je probudio leptire koji su nervozno poletjeli u mraku ostavljajući trag na njemu. Poneki se zapleo u paučinu koja je bila proširena posvuda po sobi. Zidovi sobe bili su obojani u crno i posvuda su visjeli različiti simboli. Odzvanjao je zvuk glazbe koju je čuo bezbroj puta prije. U ustajalom zraku osjetio se miris krvi pomiješan sa alkoholom. Znao je da je već bio u mraku baš poput ovog. Osjećao se sigurnim, znao je da je u prisustvu slabijeg stvorenja. Znao je da će znati sve o njoj, očistio je mrlje sa kaputa i ruku. Pripremao se za sljedeću žrtvu.
Sjedila sam u najmračnijem kutu, ponovno skršena pod pritiskom života. Skalpel mi je bio u ruci, moj vjerni prijatelj. Razmišljala sam o smrti, opet sam je prizivala. Glazba me tjerala u razmišljanje, donosila mi je neželjene slike njega. Alkohol je već lagano otupio moja osjetila. Krv je kapala iz rana koje su postojale sve brojnije. Nikad nisam nalazila hrabrosti da to sve dotjeram do kraja. Mrzila sam sebe i ovu prokletu sudbinu koja me je držala tu. Svi moji vapaji za krajem bili su uzaludni. Izgubila sam sve. Samo je samoća ostala smijući mi se u lice iz svakog kuta kojem se okrenem. Nepovjerenje i bol su me zatvorili u ovu tamu iz koje se nisam mogla izvuči. Crnilo mi je bilo pratitelj svakog trenutka. Zalazila sam u snove koji su donosili slike izgubljenih vremena, izgubljenih ljudi zauvijek zarobljenih u vječnom blagostanju. Ispunjavala me praznina zbog gubitka nepoznatih mi osjećaja. Prezirala sam sve koji su kročili mojim putevima. Gorki okus alkohola i krv bili su mi dovoljni, nadu u nešto više nisam priznavala.
Vidio ju je u kutu. Bila je točno onakva kakvom ju je zamišljao. Skoro da je mogao napipati njenu slabost. Hranio se tim osjećajem. Ponovno je bio prepun samopouzdanja, spreman na bilo što da dobije što želi. A želio je njenu izmučenu dušu. Njene krvave rane da imaju okus njegove sreće. Vidio je sebe kako plamti u njoj, kako polako guta sve što je ona. Nestajala je pred njegovim očima, pretvarala se u pepeo. Prišao joj je sa dodirom anđela. Odjeven u bijelo da zavara i najgoreg neprijatelja. Nebesko plave oči prepune lažne milosti. Prividno je zaliječio njene rane, brišući sve što je znala, sve što je bila. Nije joj dopustio da vidi iza njegove vanjštine, duboko u sebi je skrivao istinu, a nju je punio najslađim lažima. Uživao je u tom snažnom padu, gledao je rušenje jedne duše. U njegovim rukama je postajala lutka. Još jedno stvorenje bez ičega svog, koje živi da mu služi. Nije mu čak ni bila najslađa žrtva, ali poslije onog pogleda trebao ju je da ga vrati u njegov svijet, a za to je bila dovoljno dobra.
Iz nesvjestice me trgnula pomisao da netko narušava moj mir. Moja samoća više nije bila toliko snažna. Pojava u bijelom izvirala je iz crnih zidova oko mene. Dojmao se kao neko više biće. Njegova snaga je progovarala u svakom pokretu, znao je što reći. Pogađao je svaki moj osječaj kao da je njegov. Bilo mi je teško povjerovati da je stvaran, podsjećao me na čovjeka iz mog sna. Ponovno je probudio moju davno zaboravljenu nadu. Zalazio je sa mnom u tamne kutove moje duše gdje još nikad nitko nije ušao. Nije se uplašio nijednog trenutka. Moje rane su dobivale drugi smisao. Ustala sam iz svoga mraka nakon mnogo vremena. Tek što sam zakoračila gurnuo me na tlo. Glazba je utihnula i prerasla u stvarnost. Nisam se više mogla prisjetiti tko sam.
Okrenuo se je i otišao. Ona je vrištala od bola izgubljena u tami koju ne poznaje. Uživao je gledajući kako se rasipaju tako brižno čuvani komadići. Učinio ju je slabijom nego što je ikad bila. Ponovno je zakoračio u mrak ulice. Bio je spreman suočiti se s bilo čime. Tražio je onaj snažni sjaj u tami. Sada se je dojmao samo kao slabašni plam. Nestajao je u mraku, nazirao se samo kraj bijelog kaputa koji je postajao crn kupeći prljavštinu gradskih ulica.
Izgubljeno sam puzala tamom. Nisam se više mogla snalaziti u njoj. Zadao mi je rane iz kojih je krenula krv. Klonula sam pokušavajući pronaći nešto što bi mi se učinilo poznatim. Tada sam ugledala njegov oproštajni dar. Bijela omča se ljuljala na zidu. Njen ritam me hipnotizirao. Moja praznina je bila duboka, zagađena lažima i prijevarom. Vlastita naivnost me trgala iznutra. Rane su krvarile sve snažnije, osjećala sam se sve slabije. Samo sam željela prekinuti ovu patnju, skratiti bol. Njena bjelina me privlačila.

U mračnoj sobi sjede jedno nasuprot drugog. Svatko je u svome kutu na sigurnoj udaljenosti. Sreća je što se od mraka ne vide jer više ne mogu gledati jedno drugo. Svejedno gledaju u suprotnim smjerovima, ne žele slučajno uhvatit pogled koji bi bio otkriven iznenadnim tračkom svjetla. Soba je još uvijek mirisala ne prijašnje susrete. Otkrivala je svaku njihovu igru dosada odigranu u njoj. Sve je stajalo na istome mjestu, kao i mnogo puta prije kad su se sastajali. Svaki kut je mogao prizvati sjećanja na vatru koja je gorjela u sobi, vatru koja je plamtjela u njima. Još uvijek nepospremljen krevet otkrivao je sliku nje kako se lomi pod njime. Razbacani i oštećeni predmeti pričali su priču o žudnji, o neutaživoj želji jednog za drugim. Sjedila je tu u tami, među ostacima, a misli su joj bježale u prošlost želeći opet osjećaje koje ne može obuzdati ni kontrolirati. Ali nisu mogli živjeti u istini i nastaviti se ponašati kao da je laž. Okovi su zjapili prazni. Još uvijek s ponekom crvenom kapljom na sebi pozivali su na noć prepunu krvavog zadovoljstva. Lisice su tražile njene ruke da se bore za slobodu pod njegovim dodirima. Bič je nosio mekoću njegove kože koja se slamala pod njenim udarcima. Pogledala je njega, sad je napokon upoznala tu osobu, upoznala je osobu koja je postao, koja je uvijek i bio. Ostale su samo ruševine ljubavi koje su još uvijek tražile topao dodir. Prišao je k njoj opet sipajući laži. Nije želio priznati da ništa nije isto, ali ruke su mu odavale tajnu. Zagrlila ga je, stavila je glavu na njegovo rame, kao što je uvijek voljela. Njegova majica je upila suze koje su joj izdajnički krenule. Poljubili su se ali ona je odmaknula svoja usta od njegovih. Njihova tijela više nisu mogla proizvesti onu požudu. Ali pogled u njegove oči još uvijek joj otkriva plava nebeska prostranstva. Beskrajnu nadu, još uvijek u njima vidi život. Svoj život. I u mraku su je prizivale k njemu. U toj prokletoj tami uvijek je sanjala njega, vidjela sam njega. Uzvratila mu je svaki poljubac i dodir. Dignuo ju je u okove, ponovno je bila njegova, tijelo joj se predavalo pod njegovim rukama. Pružio joj je bol. Onu istinsku fizičku bol, koja je kršila sve granice razuma. I pružala joj zadovoljstvo prelazeći unutarnju bol koja joj je bila vječni pratilac. Nije željela poljupce i nježna milovanja željela je njegove prste koji su je trgali. Željela je drhtati od bola da zaboravi sve noći prije ove. Bio je okrutan kao i uvijek. Nije mario za njene psovke, za prazne prijetnje koje je vrištala u mraku. Znao je što hoće i što traži od njega. Uništio ju je svojim tijelom, skršio i ostavio tako. Osjetila je toplu tekućinu kako joj se razlijeva po leđima i kaplje po podu. Osjeti lagani strah, ali ne, sjeti se da se sudbina nebi mogla tako poigrati s njima. Spustio ju je dolje, još uvijek ga je mogla osjetiti u sebi, po svome tijelu je vidjela otiske njegovih zubiju. Čekao ju je zagrnjen samo ogrtačem tame. Čekao je njenu presudu dopuštajući joj da radi što želi. Ali nije željela čak ni njegovu izdajničku krv. Nije više čula kako kola njegovim žilama i doziva je. Nije više željela slamati njegovu snagu pod udarcima. Utonula je u mrak, sjela je na ono staro mjesto nasuprot njega. Tražila je razlog za svoju nadu, nije ga mogla pronaći, ali ona je svejedno nije htjela napustiti. Ponovno je u njegovim očima pronašla svjetlo koje je obasjavalo njenu tamu. Pronašla je mjesto na kojem je željela biti zauvijek, ali to mjesto nikad neće postojati za nju. Uhvatila ga je za ruku tražeći od njega bol koja će joj donijeti toliko željeni zaborav.


Ubio si me svojim prijevarama i lažima. Davno, odavno. Ne shvaćam kako još uvijek imaš obraza spomenuti mi godine. Kako još uvijek možeš igrati na moju bol, na moju nadu. Nikad više neću pristati na tu igru koliko god glumio da si povrijeđen. Noćima sam uništavala sebe istjerujući tvoju sliku iz svojih misli, još uvijek to činim. Uvijek me možeš povrijediti više, znam da to znaš i to želiš. Ali nisi svjestan da sam se promijenila. Ponovno sam upoznala nepovjerenje i samoću. Najviše ih osjećam kad sam uz tebe, ali ne postoje u mojim snovima. Noćima ću sanjati budućnost znajući da u stvarnosti ti u njoj ne postojiš. Tonuti ću u san u suzama koje me nikad ne napuštaju.

Kamen je bio potpuno krvav. Ruka joj je drhtala snažno ga stišćući u šaci. Kao da je željela uroniti svoje zderane prste u njega. Stiskala ga je sve jače želeći u njega pretočiti sav svoj bijes, ali nije mu mogla učiniti ništa. A to ju je samo još više dovodilo u očaj. Ispružila je ruku ispred sebe, a zatim je iz sve snage udarila kamenom sebi u prsa. Bijesno je udarala i udarala..
“Osjećaš li ovo. Hoće li te to natjerati da prestaneš kucati. Hoće li sad umuknuti tvoj glas. Ne želim te ćuti, ne želim osjećati. Nikad više.”
Udarala je dok joj nije ponestalo snage. Ruka joj je klonula i kamen je pao na zemlju. Glava joj je pala do prsa. Zatvorila je oči i samo je pustila suze da joj kaplju po golim izudaranim prsima. Izgubila je svoju snagu, sva njena hrabrost je nestala.
“Pusti me da umrem. Molim te, samo želim umrijeti. Što god to značilo, gdje god to bilo. Pusti me da umrem.”
Zavukla je ruke u svoju kosu i samo očajnički plakala. Tresla se je od nemoći i suza koje nisu htjele prestati. Progonile su je izgovorene riječi, sva ona lica koja je viđala na ulici. Sada zna svaki njihov prikriven osmijeh. Svaki ukraden pogled je imao značenje. Izvukla je ruke i počela pipati u mraku. Dojmala se poput luđaka kako u mraku traži nešto što ne postoji. Pokreti su joj bili brzi, nesuvisli. Tražila je kamen, svoje oružje. Nije ga pronašla, na kraju je odustala i samo se počela šakom lupati u prsa. Šaka joj je propadala u uništenu kožu. Pri udarcu je osjećala krv koja je prštala naokolo. Bol ju je prožimala, ali nije uništavala ono što je bilo u njoj. Ustala je i samo počela kružiti po jednom mjestu. Nije više znala što učiniti. Krvavom rukom je držala komade kože koji su visjeli s prsa. Počela je skupljati ruku. Nokti su joj tonuli u rane. Osjetila je bol i počela je stiskati sve jače. Noktima je derala ostatke, sve jače je pritiskala prsa. Stisnula je koliko je mogla i samo tako držala dopuštajući boli da jača. Tada skupi ruku u šaku i samo se jednom udari svom snagom. Željela je ušutkati glasove koji su je uništavali. Željela je pobijediti svoje srce. Morala ga je ubiti kao što je ono ubilo nju. Morala je pobijediti samu sebe. Samo se je lagano spustila na pod. Gledala je u one bezbrojne kamene ploče kojima je bio prekriven. Mogla je čuti zvuk njihovih koraka kako ponovno odzvanja. Mogla se prisjetiti svakog trenutka na ovom mjestu, svakog milimetra koji je bio njihov. Nježno je njime prolazila rukom hvatajući nekadašnje sjene.
“Zašto ne odustaješ? Ušuti. Zar ne shvaćaš da je sve bila laž? Ne postoji ljubav, nikad ni nije. Samo tvoja glupa naivnost.”
Skupila se uza zid uništavajući svaku misao, svaku sliku koja bi se javila. Stišavala je zvukove koje je ova tišina prizivala. Sjene koje su se stvarale u mraku. Htjela se je samo umiriti i nestati, stopiti se sa mrakom kao da nikad nije ni postojala. Opet je mogla čuti korake, samo ovog puta nije bila sigurna da li je to još samo jedna igra njenog uma. Trudila se razlikovati obrise u mraku. Ali nije ni morala, čula je poznati zvuk, isti onaj koji je živio u njenim sjećanjima. Stao je ispred nje i samo je promatrao.
“Opet me pokušavaš ubiti, pa da ti kažem i ovaj put je uzaludno. Biti ćeš slobodna tek kad te pustim, tek kad ja to hoću. A ne mislim to tako skoro. Volim te gledati kako se boriš i iznova budeš poražena.”
Skočila je na njega udarajući ga krvavim rukama. Pokušavala ga je rastrgati, osjećala je u sebi snagu, nepobjedivost. Navala adrenalina koja joj je pružala misao da ga može uništiti, da je tu i sad bitka dobivena. Samo ju je uhvatio za ruke i odgurnuo natrag do zida. Suze su joj očajnički počele teči licem.
“Ne možeš mi ništa. Ovisiš o meni. Ja odlučujem o tvome životu. Tvoje srce pripada meni.”
Pala je na pod ponovno se lupajuči o prsa. Ubijajući ono što je ubilo nju, ali i dalje je neumorno tuklo. Udarala je a jecaji su nadglasivali udarce. Iz već utrnulih rana nije mogla više ni osjećati bol, ostali su joj samo otkucaji koji su tutnjili cijelim njenim tijelom.
“Odustani ponovno si pobijeđena. Zar ne osjećaš suze koje ti teku zbog mene? Prazninu koja raste jer ja polako nestajem? Bol zbog svega što sam ti napravio? Ne možeš u bitku protiv svog srca.”
Ruka je i dalje sve sporije i lakše udarala. Jecanje je prerastalo u potpunu nepomičnost. Ostala je ležati tamo ukočena u potpunoj tišini. Oči su joj se predavale prihvaćajući još jedan poraz. Njegov glasan smijeh odjeknuo je kroz mrak.


Kako sve postane ništa?
.................................................................................................................